POVIJEST NEUMA I ŽUPE NEUM

Paleolitik-BD-31. Pregled povijesti do pojave kršćanstva

     Kad se prvi put pojavio čovjek na neumskom području, do sada znanost nije odgovorila.  Koščana igla, kakve drugdje datiraju paleolitikom (starije kameno doba, o. 600.000-10.000 god. prije Krista), pronađena je u susjednom Babinu Dolu. U Gracu je pronađena i jedna geki-neolrubo obrađena kamena alatka što je također karakteristika paleolitika. Prebijeni fino obrađeni kameni čekić pronađen je na području Kiševa, a također i jedan u Gracu, što govori da je u neolitiku  (mlađe kameno doba, o. 10.000-3.500 god. pr. Kr.). podruučje bilo znatno naseljenije. Blaga klima i voda, osobito u Blacama, obilje pećinai pripećaka kao i bogato lovište, bili su idealni uvjeti za čovjekov život od najstarijeg vremena. Vjerojatno i neke gradinske ostatke, a možda i najstarije gomile, treba pripisati kamenom dobu, to bi moglo potvrditi proučavanje keramike kojom je čitavo područje posuto. Za skupinu od dvadesetak gomila u Dužima i prethistorijske nalaze na Gradini i Đurđevoj Glavici poviše Brestice stručnjaci tvrde da su iz brončanog (o. 1.800-1.000 god. pr. Kr.) ili željeznog doba (od 1.000 god. pr. Krista do pojave prvih pisanih spomenika). Ulomak keramike iz Stijena uz Blaca datira se čak kao "rano  bronzano  doba".

 

     Po rasporedu gomila i njihovom nizu lako se da    zaključiti       da su već od prethistorije ovim područjem prolazili   putevi šireg religionalnog značenjakaciga-2: od mogomila-2ra prema Hutovu i od ušća Neretve prema dubrovačkom primorju i dale jan istok. A prethistoijskih gradina ima zaista neočekivano velik broj: na Brestici nekoliko među kojima se ističe one Đurđevoj Glavici i Vukovu Klancu, zatim  kod  Radeža, na Žrnjevu poviše Neuma, na brdima između Crkvica i Kamenica, Maljurića (Maljevića) Gradina, ona na Miskoj Glavici, na  Stjenama kod Blaca, na Čelopeku poviše Kiševa i brdu prema Moševićima,, na Grč Kuku u Dužima, na Trovoru, Kulini...  Novi nalazi iz helenističkog razdoblja koje je uslijedilo dokaz su da je ovo područje već prije ulaska u sklop rimskog carstva bilo ne samo dobro naseljeno nego i strateški važno -  osobito to potvrđuje nalaz u gomili na Vidića guvnu u Vranjevu Selu gdje je pronađena zbirna kneževska grobnica s bogatim prilozima: dvije iliro-grčke kacige, više ostataka kopalja, mačeva, fibula, jantara, brojnih keramičkih posuda… s prijelaza iz V. u IV. st. prije Krista.
     Koji su najstariji narodi i njihova plemena nastavali ovo područje, ne može se sa sigurnošću utvrditi. Svakako nekad u drugom tisućljeću prije Krista i ovaj kraj stižu Indoevropljani. Od prastanovnika i novodoseljenih stvara se naroposuda-2d koga u povijesnoj znanosti zovemo Ilirima, iako ih treba razlikovati od "pravih  Ilira" južno od Drima. Pseudo-Skylakovo djelo Periplus, iz IV. st. prije Krista, kaže za stanovništvo uz donji tok Neretve: "Ovi Iliri su iz plemena Manijaca". Po njima se Pelješki kaal zvao Manijsko more. Strabon piše u I. st. prije Krista da su oko Neretve " Daorizoi i Ardiaioi i Pleraioi..." Prema njemu Plereji su živjeli uz obalu od Nertetve do Boke a na sjever do Popova.  Kad su u IV. st. Kelti pretjerali Ardijece preko Neretve, oni zauzimaju naše područje te skupas Plerijam, osobito u vrijeme kraljice Teute,  vode ratove sukobe s Rimljanima. U tzv. drugom ilirsko-rimskom ratu 135. god. prije Krista doživjeli su fatalan poraz nakon čega se Plerejima gubi svaki trag. Tako su Rimljani postali gospodari neumskog kraja, puno prije nego mnogih drugih područja! A Daorze je rimstela-2sko savezništvo skupo stajalo: pretrpjeli su temeljito rušenje u sukobu Delmata s Rimljanima, ali su ipak, iako oslabljeni, nakon 9. godine poslije Krista nastavili živjeti u s prilično velikim stupnjem slobode u rimskoj dGlava-2ržavi. Iz prvih stoljeća rimske vladavine na našim prostorima očuvano je relativno mnogo ostataka.  U Vranjevom Selu se od I. do VI. st. nesmetano razvijalo naselje većeg značenja.  Među brojnim bogatim ostacima ističe se nadgrobna ploča s natpisom:     
"D.  M. - M.  VLPUS - SEVERVS - SE VIVO SI - BI ET SUIS - FE",
što u prijevodu znači: "Kućnim božanstvima - Marko Vulpius Severus - za života se - bi i svojima učini". Kako se naselje zhvalo nije potvrđeno nalazima, arheolozi i povjesničari pretpostavljaju da je to bio (Ad) Turres, Diluntum a u novije vrijeme neumski municipij (Municipium Neuense) koji se spominje 533. godine skupa sa Diluntumom koji je arheološki konačno potvrđen na Trebinji i Stonom. Sudeći po rasporedu ostataka jasno je da je u rimsko doba našim područjem išlo opet nekoliko putova. Rimske nalaze nalazimo na pravcu od Duži preko Moševića, Graca, Broćanca, Prapratnice i Hutova na sjever, kao i iz pravca Neretve u Vrtinama u Zaradežu, na Radeću, Žrnjevu,Vranjevu Selu susjednom Neljetovlju i dalje na istgok. U Neumskom moru su pristajale rimske lađe kako svjedoče brojne amforene na više mjesta. Na pogansko razdoblje uspomena su brončana glava ženskog božanstva te osobito prsten izveden na
način Urobora (ovan koji grize sebi rep: krv kola i označuje vječnost braka). enancije

                                                                                                                 2. Pojava i širenje kršćanstva Kriz-ant-2

Neuense-2     Kad se kršćanstvo pojavilo na ovom području, naravno, ne možemo dokučiti. Područje je bilo sastavni dio rimske pokrajine Dalmacije za koju imamo vijest u drugoj poslanici sv. Pavla Timoteju gdje on kaže da je njegov drugi učenik Tit otišao u Dalmaciju. Iz drugih povijesnih vrela znademo da je u Dalmaciji propovijedao kršćanstvo i sv. Luka Evanđelist. Nekad koncem III. st. vjerojatno je u Naroni (danas selo Vid) bio biskup  sv. Venancije, koji je oko 270. god. mučen u duvanjskom kraju kada je pošao u pravcu Panonije da propovijeda kršćanstvo. U najranije vreme i naše je područje očito bilo u sklopu biskupije u Naroni sve do 533. godine kada se osniva            God 533. spominje se municipij Neuense        iskupija u sarsenterumu za koga mnovije studije tvrde da je to rimski grad u Stocu. Te godine su biskupu Sarsenteruma predane u upravu bazilike u municipijima "Stantino (Ston) Delontino (spomen mu je potvrđen u natpisu na Trebinji), Neuense…" i dr. Tako bismo za ovu godinu mogli reći da je to na neki način prvi spomen neumske župe. Iz bazilike u Vranjevu Selu očuvan je križ koji je danas izložen u Zemaljskom Muzeju u Sarajevu.


3. Dolazak i pokrštenje HrvataKri-s-2

     Seoba naroda je krozBrest-Jure-2 nekoliko stoljeća pustošili i naš kraj i temeljito poništila sve tekovine napretka u rimsko doba. Dolaskom Hrvata na Jadran kao saveznika bizanstkih careva, i prema tome kršćana, u borbi protiv avarsko-slavenskih pustošenja, prestala su vremena razaranja. Na veliku nsreću, kako iuzgleda, za razliku od biskupije nu Naroni biskupija Sarsenterensis nije se utrnula, biskup je svoje sjedište prenio u svoju zaštićenu župu Ston. Ova će biskupija lagano ponovno kristijanizirati svoje drevno područje te kroz koje stoljeće postati (Za)Humskom biskupijom., kako svjedoči bula pape Benedikta VIII. iz 1022. god.  Na vrijeme pokrštavanja podsjeća vrlo taktično zamjenjivanje štovanja slavensko-hrvatskih božanstava kršćanskim svecima. Gromovnika Perun nadomješta se štovanjem sv. Ilije ili sv. Jure. Na našem širem području imamo potvrdu i jednog i drugog: Ilija na vrhu Žabe i Đurđeva Glavica na Brestici.

4. Župa Zažablje

Grb-1     Prema Dukljaninu naše uže područje je Crkvina-bu državi Hrvata bilo u sastavu Crvene Hrvatske, tj. južne, u kneževini Humskoj zemlji Zahumlju a u u župi Žapskoj (Zažablje) kojoj je u desetom stoljeću bilo središte u Ošlju, a kasnije očito u Vranjevu Selu i Gracu.. Prema aktima splitskog sabora iz 925. godine i pismu pape Ivana X. vidi se da je u vrijeme kralja Tomisloava u Humskom dijelu hrvatskog kraljevstva "predsjedao" knez Mihael sin Vuševukov, u povijesti proglašen Višević te da je čitava država kristijanizirana. tad se prvi put spominje naša biskupija stonska, nekad sarsenterska, a domalo (za)humska.  Iz ovog ranog razdoblja sačuvan je u Vranjevu Selu križ kakve se u susjednoj Dalmaciji datira devetim stoljećem. Nau na Brestici pod starijom crkvom su temelji starijeg zdanja.
     Doista imamo premalo crkvenih ostatak iz srednjeg vijeka, a osobito njegovih prvih stoljeća. Lokaliteti Crkvice (Papića Vala) i Crkvina  na Brestici (u zdanju se nalaze stećci) i Vranjevu Selu govore  da su tu postojale crkve, da li iz kasnoantičkog ili srednjovjekovnog razdoblja mogu dokazati samo temeljita istraživanja.
     Više stoljeća su katolici našeg kraja u sastavu sad Bijele sad Crvene Hrvatske uživali i političku i vjersku slobodu. Pa i prvi prodori Srba na ovo područje nisu imali vjerskih posljedica jer su srpski vladari pripadali Katoličkoj Crkvi. Prvi je našim krajem uspio zavladati veliki župan Časlav. Humski knez Deša kasnije je postao veliki župan Raške, a bio je i veliki darovatelj katoličkih crkava. I velikui raški župan Stevan Nemanja kršten je u Katoličkoj Crkvi, ali se kasnije iz političkih razloga okrenuo Bizantu. U vrijeme njegova osvajanja primorskih krajeva dolazi do prvih vjerskih poteškoća zaKapela katolike. On i njegova braća, a osobito humski knez Miroslav,  prognaše biskupa iz Stona gdje dovedoše istočne kaluđere s Lima. Nemanjin sin Rastko - Sava u Ston postavlja pravoslavnog episkopa. Kalužeri su se održali sve do doba cara Dušana, ali episkop je premalo bio u Stonu. Iz darovnica srpskih kraljeva vidi Stecak-ZM-2se da u Humskoj zemlji pravoslavlje nije zaživjelo jer ga kraljevi darivaju zato što "nema bira ni vrhovine niotkuder" što govori da nema vjernika koji bi ga uzdržavali. Naše katoličke prostore ukinute stonsko-humske biskupije srpski su vladari predali na upravu u početku vjerojatno susjednom trebinjskom trebinjskom biskupu, a kasnije sigurno kotorskom biskupu kome su predavali sve katolike u čitavom kraljevstvu. Međutim, kako doznajemo iz tužbe Nemanjina sina Vukana papi, Misroslavljeva udovica, sestra bana Kulina, skupa je s njima počela širiti krivovjerje koje će kasnije postati "Crkva bosansko-humskih krstjana". Ona je sigurno imala na ovim prostorima svojih sljedbenika, a njezinom širenju su pogodovala presezanja kako latinskih gradova uz obalu, tako i srpskog pravoslavlja. Po svemu sudćei bili su sljedbenici te sekte, ili bar podupirači, i neki humski velikaši kao npr. knez Petar i sin mu Toljen, iako se ne može u cijelosti vjerovati dubrovačkim optužbama jer su imale politički motiv.  Lokalna vlastela na ovim prostorima bili su Branivojevići po kojim, kako neki misle, nosi ime Vranjevo Selo, zapisano u knjigama jednom mi kao Branjevo Selo. Međutim osobiti ugled u našem kraju imao je knez Andrija, u njegovoj povelji Dubrovčanima kojom im jamči "da ne pridemo na vas’ s vašim’ vragom’", misleći na srpskog kralja Uroša I. (1242-1276) koji veoma ugrožava Dubrovnik. U ispravi kneza Andrije spominje se npr. Hrvatin Turbić. po kome vjerojatno nosi ime Trubino brdo u napšem susjedstvu. Knez Andrija je umro nekad u razdoblju 1250-1254. god. i pokopan je u crkvi Gospe od Lužina u Stonu. Iz Andrijina roda su i Radoslav, Stjepana a osobitu slavu je stekao knez Nikola.
     Godine 1322. naše područje je prvi put ušlo u zajedništvo s bosanskom državom, za bana Stjepana II. Kotromanića. On i ostali bosanksi se vladari od sada zovu vladarima bosanksih zemalja i "općim gospodarima" Humske zemlje.  Prema vrlo oštećenom natpisu na stećku u Vranjevu Selu zna se da se Knez Nikola oženio banovom sestrom Katarinom:

"(+ a se leži gos)POJA KATALINA (s’) SVOIM’(’gospodinom’ županom’ Nikolom’) (koi služaše Kotrom)enev(i)ć’ TASTA I SL (avnago bana Stjepana). (p)OSTAVI NAN-U VLA(dislav’ sin’ i Bogiša brat) MU DA..."

To je osobito očito iz natpisa na stećku sina Vladislava:

"+ A SE LEŽI KNEZ’ VLADISLAV ŽUPANA N- IKOLE SIN’ - BANA ST - JEPANA NETI A LEŽI NA SVOI ZEML- I I NA  PLEMETO A PISA PO - MOČAN’.

     Kralj Ostoja, u nestašici novca, 1399. proda Primorje Dubrovčanima. Vukoslav Nikolić i Radič Sanković nisu ppristali,, ali su ih Dubrovčani udobrovoljili de dobili zemljište "ot Kurila  deri prijeko Imotice do sela, koe se imenuje Dlži" gdje su u živoj stijeni urezani križevi.  Tako je "giupa giapscho" podijeljena na humski i dubrovački dio. Nikolići su imali sjedište u Vranjevu Selu te posjede razasute po ostacima Humske Zemlje po Gracu i Popovu gdje im je osobito vrijedan Grgurposjed bio Dubljani. God. 1426. Grgur je zatražio od Dubrovčana zidara da sagradi crkvu. Nedaleko od nekropole postoji grudina u kojoj se uočava zid s krečnim malterom, puk je zove "Kapela".
     Osim Nikolića nekropole na području neumske župe ima još nekropola i stećaka sama. Poznatije nekropole su na Brestici i Zečunu, a stećci samci na Brestici, Dračevicama, Kiševu… Po veličini, ukrasu i natpisima vidi se da se živjelo u blagostanju, a brojni križevi svjedoče da je vjera bila središte života.

5. Turska osvajanja

     Mir i blagostanje na našim prostorima gube se već od 1385. godine kada Tuirci prvi put prodiru do Neretve. Krupna vlastela iz porodice Kosača Hranića, osobito Sandalj i herceg Stjepan, u ratnim sukobima s nižom vlastelom i kraljevima dovode u pomoć Turke. Tako ih je već 1411. god. doveo u naše krajeve vojvoda Sandalj čak 7 000. Kad je 1435. god., poslije Sandaljeve smrti i povratka humskog plemstva pod hrvatsko-ugarsku krunu, "na molbu vojvode Stipana" došla velika turska vojska u Humsku Zemlju, knez Grgur Nikolić zatražio i dobio utočište na dubrovačkom području. Prema dubrovačkim izvorima vidi se da se borbe vode upravo na neumskom prostoru: u Slivnu "na međašu našem", s turcima su se udružili i neki humski vlastelinčići te "potrše dole Slivno i staše na medji našoj u primorju" pa ih Dubrovčani mole  s Turcima "nikoje kvare neučine i se onudej netiraju." S turskim nadiranjem povezano je i novo ime našeg šireg zavičaja: Hercegovinom su je nazvali prvi put Turci 1454. god. Herceg Stjepan se otrijeznio tek 1459/60. kad su mu Turci, usprkos savezništvu, temeljito opljačkali zemlju.  Stupa u protuturski savez koga je inicirao papa Pio II., ali 1463. i 1464. god. Bosna je najvećim svojim dijelom pala pod Turke te već sljedeće godine i najveći dio Hercegovine.Hercegov sin Vlatko drži neko vrijeme uski pojas uz more. Herceg-Novi pade u turske ruke 1482. god.       Nakon pada Počitelja i Drijeva u turske ruke, trgovački značaj dobiva pristanište u Kleku  Ta tzv. "Skela od Zažablja" u Kleku, kao trg soli i žita, svake je godine izdavana u zakup. Klek gubi ulogu trgovišta odmah nakon pada Koša 1490. god.
     Pučanstvo je dobrim dijelom izbjeglo ispred Turaka. Na ovom području ostali su npr. Vlasi Ćićurići, vjerojatno s glavnim mjestom stanovanja u Prapratnici gdje imamo lokalitete Katuništa i Ćićuru. Zimsko su obitavalište imali između Duži i Kamenicana gdje im je kućište i lokva.
     Poimenični popis sandžaka vilajeta Hercegovine, sastavljen 1475-1477. god., dokaz je da naše područje nije posve pusto. U popisu susrećemo "selo Gradac 92", "selo Mušovići 120" i "selo Radeže 102". Na Radežu su 4 doma i to: "Ostoja sin Radana,Radoje njegov sin, Ivan sin Rudana, Mišljen sin Gozdena". S "selo Brestica timar spomenutog, pripada Gracu" ima tri doma: "Radosav sin Vukče, Milanko sin Radijata, Stepašin sin Petka".
     Učvršćenjem vlasti turski zakoni prema kršćanima su sve oštriji. U kanunami iz iz 1516. god se izričito naređuje rušenje novopodignutih crkava koje nisu postojale "od starog nevjerničkog vremena". Osobito se okomljuje na katoličke svećenike: "oni nevjernici i popovi koji, boraveći u njima, uhode stanje i dojavljuju u nevjerničke zemlje neka se kazne strogo i neka se kazne teškim tjelesnim kaznama". Naređuje se da se poruše svi križevi "koji su postavljeni na putevima i neka se ne dopušta da ih ubuduće postavljaju".  Vjerujemo da su već i prije ovih odredbi stradale sve crkve i crkvice na našem području: one na Brestici, Vranjevu Selu, u Crkvicama... Ti pritisci i pravi progoni se ponavljaju 1520-1523, 1539, 1563-1564. god.... Naše uže područje ima i dva prava mučenika: god. 1596. u Stocu je živ sadrt fra Blaž Stipurinović iz Zažablja, a župnik don Luka Šimunović (Simeonis) je umro u mukama u gabeoskom zatvoru 1659. god.

6. Veliki protuturski ratovi i razdoblja slobode

     Šture vijesti o našem kraju prvih decenija i stoljeća turske okupacije ipak nam daju sasvim dostatnu informaciju da na našem širem i užem području žive isključivo Hrvati katolici. NBaime, izbjeglo pučanstvo se povremeno vraćalo na stara ognjišta te nemilo pljačkalo one koji su obrađivali njihova imanja. Kada 1589. glasoviti hrvatski jezikoslovac biskup Faust Vrančić traži kod cara zaštitu za pučanstvo Zažablja tvrdi da su stanovnici i Gornjeg i Donjeg Zažablja katolici. To se tvrdi i u pismima 1591, 1595. i 1596. god. Za katolike u Zažablju zauzimao se kod pape 1599. i vikar HrvatskeUskok, dominikanac Daniel Splićanin: "Preblaženi Oče, (oni) su veoma dobri kršćani i drže pravu rimsku vjeru, a župnik im je jedan dubrovački svećenik jer oni graniče s Dubrovčanima, i kada vide nekog svećenika u svojoj mu se jednostavnosti skoro klanjaju..." On nabraja i neka sela župe Neum: Kiševo, Bresticu, Radež i Vranjevo Selo. To je vrijeme tzv. Dugog Rata (1593.-1606.) u kome i pučanstvo Zažablja pristaje uz cara Rudolfa pa uskoci, vezani uz Mlečane, pljačkaju sve turske podanike bez obzira na vjeru! Sve su intervencije Crkve i države obuzdavale uskoke samo zakratko. Uskočka pljačkanja prisilila su mnoge da zauvijek odsele u sigurnije krajeve!
 Kuliia-k-2    Dubrovačkog dumu naslijedio je u župi Zažablju domaći sn fra Blaž - Vlaho koji u suradnji s biskupom Katićem obnavlja narušene crkve.  U izvješću spominje Kršev Do. U izvješću Restija iz 1639. god. spominje se selo Crnčevići (što bi mogla biti Brestica ili Galovići) 5 kuća.  Radež se spominje 1684. kad biskup govori o svećeničkom kandidatu Petru Rodinu s Radeža rodom s Radeža.
     Za vrijeme Kandijskog rata (1645.-1669.) pučanstvo je veoma trpjelo. God. 1651. doplovilo je u Neum i Bistrinu na 18 lađa oko 300 uskoka pod vodstvom harambaše Kulišića. na koga je uspomena Kulišića kamen pod hotelom "Neum"! Jedan izvještaj u rimskom arhivu posebno naglašava stradanja 1645. god. kada su uskoci popalili naše područje, a narod spasavao goli život krijući se po pećinama. One koje su uskoci hvatali, prodavali su u roblje. Biskup Scipion de Martinis se 1665. god. tuži da su mu hajduci u suradnji s Mlečanima posve uništili biskupiju, da su sela prazna i pusta, a ono malo preostalog pučanstva da je pobjeglo. Ni nakon rata nije bilo mira, svjedoči to jedna kronika koja prati uskočke pohode: "1665., miseca listopada na 23. pogibe harambaša Grgur Kuštrić, i još dva raniše banduri iz crkve u Zažabju, a naši nji dva ubiše a raniše ji 7 i tako na viri pustiše, jere inako nemogoše". Zatim: "1669, miseca veljače na 25. Otidje naša četa u Zažabje, 4 stotine ljudi, i dognaše konja 80, goveda 120, male živine 200. Opališe kuća 15, izgori u kuća čeljadi, ja ne znam, niko veli 20 a niko 15, ja znam što dovedoše na more harambašu Nikolu Novkovića i još 4 bandura i čeljadi ostale, ženske i mužke 10. Naši svi zdravo". Spomenimo i ovaj upis: "1686., miseca februara na 20. otidje naša četa, 300 ljudi, prid njimi Tiro Lekić, porobe kod Vidonja jedno selo, dognu male živine 150, goveda 50, konja 60, poginu 2, ostali zdravo dodju, rekoše da su Turci ubili, a oni 7 Turaka, a neznam jeli istina nijeli, oni znaju, koji nije doma doša." Roblje je prodavano utop Italiju kao "turci" makar bili i katolici. Za dvojicu koju su prodali kao Turke, kroničar kaže: "dva čovika bolja od sebe kršćanina. Naši svi zdravo. Amen". - Vjerojatno su tad opustjela brojna kućišta koja se danas vide uz poljca i njive u Zaradežu, na Brestici (Omeđine, Trebirađe), u Dračevicama na više mjesta, na Kiševu, po Rudinama, u Dužima, oko Blaca i Vranjeva Sela..
     U razdoblju 1683.-1699. bjesnio je Bečki ili Morejski rat. Pred sam rat Turci su od svake kuće uzeli po jednog čovjeka za stražu. Nikolu Nonkovića iz Broćanca, s još trojicom harambaša, postaviše za starješinu Zažablja. Nikola je kao serdar nad 30 sela i zapovjednik nad više od 700 ljudi u ime velikog vezira držao stražu na Kamenicama. U ljeto 1684. god. potajno je zamolio Mlečane da ne šalju uskoke u Zažablje te ih pozvao da uđu u Neretvu, obećavši im u ime 360 kuća pomoć od 740 boraca. U studenom je zbilja stigla mletačka vojska u Neretvu koja 19. XI. zauzimlje Opuzen. Tu s Mlečanima 4. prosinca pregovara naš gradački župnik don Petar Dragobratović s "akreditivnim pismima" u ime Nikole Nonkovića čovjeka "velikih sposobnosti i ugleda kod Turaka" te se obvezuje prihvatiti mletačku vlast i s 500 ljudi priteći u pomoć pri osvajanju Čitluka kako se tada zvala Gabela. Mlečani se obvezaše dati pučanstvu zemlju u neretvanskom području. Pregovore s mletačkim vlastima o prelasku našeg pučanstva na njihov teritorij nastavio je u Zadru 1686. god. don Jure Sentić. Već 1687. general Cornaro dolazi u Zažablje s 4.000 vojnika da preseli većinu puka u područje oko Neretve. Uz Mlečane konačno otvoreno pristade Nikola Nonković napavši Turke. Župnici don Petar Dragobratović i don Jure Sentić iste godine s rodbinom i dobrim dijelom puka prebjegoše morem preko Neuma jer je kula u Kleku bila još pod vlašću Turaka pa nisu mogli preko Slivna. Nastaniše se u Posrednici. Turci počeše iskaljivati bijes na preostalom pučanstvu, posebno na onima koje je sa stokom bilo u planinama, jer je odluka o preseljenju donesena koji mjesec dana nakon što je pučanstvo otišlo sa stokom u planine.
     Mlečani su započeli jaču akciju 1688. god. Već u prosincu Nonković je zauzeo područje Slivna i Zažablja. Početkom 1689. god. zauzeo je i Kulinu. Pripisuje mu se stotinjak pohoda na razne hercegovačke krajeve pri čemu je njegova vojska i moć rasla. Zaslužnim borcima Mlečani razdijeliše oslobođeno zemljište. Tako je serdar Nikola Nonković, koji je pod Turcima ostavio svojih čak 400 duluma zemlje pridruživši se borbi protiv Turaka, uz druge posjede dobio i 10 kanapa kod Duži. Naše se izbjeglo pučanstvo tada naselilo u Slivnu. Kulini je serdar Nonković dodao tijekom ljeta dvije utvrde, Smrdan i tzv. Nonkovića kulu te se s prilično uspjeha branio od turskih nasrtaja. God. Granice-16991690. napao je Smrdan sam hercegovački paša s 4 000 vojnika, a branilo ga je iznutra samo 57 Hrvata. Civilno se pučanstvo opet povuklo na ušće Neretve. Kula je obranjena. Turci su se ponovno okomili na Smrdan u siječnju 1691. god. čak s 6 000 ljudi, ali opet bezuspješno. Predaja kaže da je nakon tih borbi utvrda prozvana Smrdan "zbog nepokopanih turskih leševa i konjskih strvina, koji su nesnosno smrdjele, poslije povlačenja turske vojske". Serdar Nikola Nonković je poginuo u borbama kod Ljubuškog. Naslijedio ga je sin Vule. Njega i njegova pomagača Matijaša Sentića,  Mlečani nagrađuju za uspjehe. Nonkoviće postaviše čuvarima svojih kula u Slivnu i pristaništa u Kleku.
     Naš je kraj već nakon prvih godina ratovanja bio izvan domašaja Turaka. Već 1694. su Mlečani izvršili novu raspodjelu zemalja svojim pristašama, otevši ih svima koji nisu pristajali uz njih. Ali mirom u Srijemskim Karlovcima 1699. nažalost naše područja ostade i dalje pod Turcima. Već tada neumsko područje dobiva ulogu da razdvaja Dubrovačku i Mletačku Republike "kopnom do mora"!
     Novi tzv. Mali rat izbio je 1714. god. izbio rat i s Mlečanima. Već početkom 1715. izbjeglo je više obitelji s našeg užeg područja skupa s župnikom don Andrijom Šumano(viće)m.  Župnik don Andrija Šuman(ović) piše dubrovačkoj vladi i u Rim o stradanjima župe do polovice siječnja 1715. god.: "Moja se župa Gradac na početku rata sva raspala. Turci su udaljili od granice 40 obitelji, a drugih 40 odvela mletačka vojska. Istodobno su ih silom odveli pod tvrđavu Klek u neretvanskom kraju. Sve u svemu područje moje bivše župe postalo je pustoš. Turci su razbili vrata na crkvi u Gracu i uništili sliku Blažene Djevice. Slomili su i križ i razvalili oltar. I ja i moj narod lišeni smo svake imovine, jer smo učas izgubili sva dobra, i pokretna i nepokretna." Ovim se izbjeglicama domalo pridružuju i drugi, tako da broj raste na 100 obitelji. Sljedeće godine je župnika i njegovih 2.000 izbjeglica na području dalm. Kleka, Slivna i Rabe pohodio makarski biskup Bijanković koji ga je potvrdio u službi na ovom području. Požarevačkim mirom 1718. god. neumsko područje dobiva poseban status razdvajanje Dubrovačke i Mletačke Republike na kopnu. Kako je došao u donju Neretvu sam bosanski namjesnik s 12.000 ljudi, izbjeglo pučanstvo u graničnom pojasu se odlučilo vratiti na stara ognjišta.
     Život pod Turcima bio je doista ispunjen zulumima najrazuličitijih vrsta. Neki su da ga izbjegnu prelazili na islam.  Na našem užem području susrećemo islamizirane Hrvate, uglavnom samo pojedine obitelji iz određenih prezimena. Od jednog poturčenog Bjeliša u Slivnu vode porijeklo muslimani Bjelavci, Festić je prebjeg iz Smokovljana, Frenjo iz Zažablja, Nadaždin iz Hutova, Nikolić s našeg područja, Novaković iz Zažablja, Obradović iz Hrasna, Repeša s Dubravice, Perić, Katić i Ajvaz iz sela župe Gradac (Ajvaz od Hajvaza - grana Bogdanovića iz Graca)... Među prvim stanovnicima sela Kiševa susrećemo prezime Glasov(ić). Jedna je grana i ovog plemena prešla na islam. God. 1757. se tuži župnik Slivna  stolačkom kapetanu na Beču Glasova da se pravi gospodarem ovog područja, a kapetan mu odgovara da to Bečo "po sebi hoće da zapovijeda" te prijeti da će "krepati kakono bijesni kučak" kad ga uhvati. Poturčeni Glasovi su i prije povezani s našim krajem i ljudima, god. 1749. je upisan u matice kao drugi kum na vjenčanju Mate Katića Ivanova s Hotnja i Ivane Putica Andrine iz Prapratnice "Selim prokleti Turčin prezimena Glasov s  Orlja". Biskup Bunić je u izvještaju iz 1728. pisao kako se jedan župljanin Graca "poturčio" ali su mu žena i sin ostali katolici te da mu je sina krizmao. Pučanstvo je ipak radije trpjelo i mučeništvom ostalo vjerno vjeri otaca. Biskup Primović piše 1665. da je "ovaj siromašni puk katolički". Splitski nadbiskup Cosmi piše 1696: "U Zažablju je oko tisuću i petsto stanovnika, sve katolici, izuzevši trideset ili četrdeset obitelji grčkog obreda..."U izvještaju biskupa Bunića iz 1728. spominju se poimenično u gradačkoj župi Kiševo i (V)Ranjevo Selo. Biskup hvali "pobožnost puka" i župnika don Andriju Lazarevića. S obzirom na sastav pučanstva biskup piše: "Također i ova župa uživa prednost da nije izmiješana matices nevjernicima isključivši samo dvije kuće koje ispovijedaju raskolnički obred".
     Početkom XVIII. stoljeća župnici počinju voditi matićne knjige. U njima se vremenom javljaju sva naša prezimena: na Brestici susrećemo 1712. god. Crnčeviće a u Dračevicama 1709. Obradoviće, 1712. Pratežin(ović)e, 1742. Ljiljaniće. Na Radežu nailazimo na Rodine već 1712. Na Ilijinu Polju 1712. susrećemo Leženiće, a 1737. i Miškoviće. Na Kiševu se  bar od 1712. spominje Glasov(ić), 1718. Ljiljanić, 1722. Obrvan, 1735. Soko i Obšivač. U Dužima već 1712. susrećemo Miškoviće i Lopine. U Vranjevu Selu se 1709. spominju Čame, 1714. Filipovići, od 1728. Leženići. U Crkvicama se navodi 1709. Krivoram(ović), a 1744. Leženić. U Kleku nalazimo 1713. Vulijaš(ević)e, 1727. Tomiće, 1731. prezime Pejdah...  Prema matici umrlih znademo da se Leženići se iz Crkvica pokapaju u Vranjevu Selu do 1763., a tada se Filip Leženić "po vlastitoj želji" ukapa "na svojoj zemlji" u Crkvicama. U groblju Klek, piše u tim maticama, ukopana je 1768. i žena Mate Putice a 1769. mali Vido Putica što govori da se Putice, od kojih se jedna grana prozvala Džone, ovdje vrlo rano nalaze "na travi", "u škoju. Zanimljivost je i što se pojedinci iz Duži ukapaju u Imotici. Te nam matice svjedoče i o dvostrukim prezimenima istih obitelji: Vido iz Duži je "Mišković a drugačije Čamić", Matija kći pokojnog Filipa iz Crkvica je "Leženić drugačije Krivoram".
     Prvi Popis pučanstva župe Gradac  sastavljen je mislimo oko 1763. god. a dopunjen je 1800. god. Neum još nije naseljen, dakle  trajnog pučanstva dakle u Neumu još nema!
     U Dužima se navodi kuća pokojnog Filipa Lopina u kojoj živi njegova žena Jela rođ. Vlahušić a kasnije je nadodana i njezina nevjesta Vida Bronzić sa svojom djecom. U nekoj trećoj nadopuni je čitava obitelj prekrižena, znak da su odselili. Filipov brat Nikola sa ženom Mandom (i kasnije nadodanom djecom) vodi se zasebno. U kući Nikole Miškovića živi njegova majka Vida rođena Bašić (staro prezime Jogunica) ili Božić (to je staro prezime Šutala) te žena Mara Martić. Toj su obitelji kasnije nadodana brojna djeca te za trojicu sinova ostavljena zasebna mjesta za njihove obitelji. Nikolin brat Đuro ne vodi se kao zasebna kuća, ali očito živi zasebno jer su s njime upisane i sestre. Kasnije su i njemu nadodani žena i djeca. Vido Mišković se već od početka navodi kao zasebna kuća. Kasnije su i njemu nadodani žena i djeca. Kao treća zasebna kuća je naveden i samac Andrija.
     U Kleku je navedena kuća pok. Nikole "Vulijaša drugačije Pejda" u kojoj živi njegov sin Lovro sa svojom obitelji i obitelji sina Nikole dok Lovrin sinovi Ivan i kasnije nadodani Jozo imaju zasebno mjesto, ali im obitelj nisu dopisivane. Vjerojatno od Lovre potječu kasniji Lovrići na istom području.
     U Crkvicama se navodi kuća Filipa Leženića i njegove žene Kate Gakić s kojima živi sin Nikola. Njemu su kasnije dodani žena i djeca. Drugi sin Filipov Vido se sa ženom Ivanom Gakić vodi zasebno, a kasnije mu je dodavana brojna obitelj. Isti je slučaj i s njegovim trećim sinom Đurom.
     Na Ilijinom Polju je upisana kuća "drugog Leženića Đure" sa ženom Anicom Jurković i djecom među kojima je i sin Andrija nad kojim je kasnije stavljen znak ispisa. Sin Đurin Nikola Leženić vodi se zasebno, ali mu ni kasnije nisu upisivani žena ni djeca. Zasebno se vodi Đurin brat Martin sa ženom Janjom Gustin i djecom kao i treći brat Ivan koji živi sa sestrom Matijom uz koju piše "žena Ivana Vlahušića". Kasnije je upisana i Ivanova žena, Mara Jurković, te djeca.
     Na Kiševu se kao prva kuća navodi Andrija Ljiljanić s kojim živi njegova maćeha Anica Curić, njezine kćeri Stana i Ivana. Kasnije je dodana i Andrijina žena Ivana Bogdanović te djeca. Zasebno se vodi Andrijin brat Đuro kome su kasnije dopisani žena i djeca kao i trećem bratu Nikoli. Kao zasebna kuća naveden je Ivan Obrvan sa ženom Marom Kužić i djecom. Sin mu je Miho oženjen s Vidom Gustin i prvi popis im navodi već 4 djece, dodaje se kasnije i peto, ali je nad svima stavljen nešto kasnije znak ispisa.
     Spomenimo i upis talijanskog dominikanca Pija Viktorija Giaimea koji je bio "Vicarius Generalis Congreagationis Ragusine ordinis Praedicatorum". On je kao prognanik umro "in villa dicta Neum" i pokopan "iuxta viam" u 66. godini života. Grob mu je i danas vidljiv u dijelu groblja iznad ceste. Francuzi su tu cestu nesmetano izgradili našim krajem od Vukova Klanca do Duži.
Velike sile su počele pokazivati zanimanje nza Klek da tu otvore luku za svoju robu, što je Austrija energično spriječila. Bernarda Kabogu piše da na području Kleka  živi ismključivo katoličko pučanstvo: u Dužima su 4 kuće s 18 čeljadi, Vranjevu Selu 3 obitelji s 54 čeljadi, u Neumu i Radežu 6 kuća s 39 čeljadi, na Ilijinu Polju 1 kuća 12 čeljadi, u Kleku 2 kuće 14 čeljadi. Kako su zaredali ustanci Turci su kopali i od suhozida zidali šančeve oko mora. Sagrađen je i pravi Tabor a nekad je na obali postavila i poznate neumske obalne topove, od kojih je do novijeg vremena očuvano čak 5.
     Austrijske vlasti su naprotiv zahtijevale da se popravlja i održava francuska cesta preko Neuma.  Grof Lilienberg piše Ali-paši da se popravak "tako povrehno ili slabašno izvrešava... da će se zbog neutvrđenja izvršenih radnja pervom kišom lako razoriti i pokvariti". Ali-paša naprotiv odgovara da je iz Carigrada dobio naredbu " da ja moram učini isto više, negomie zapovjedeno od moga bogodrzavnoga Čestitoga Cara, budući mene nie drugovačie zapovjedeno, nego utamiriti, i opnoviti, kakoe prie bilo ni vise ni manje ".

                                       7- U susret slobodi

     Kršćansko je pučanstvo u Bosni i Hercegovini bilo posve svjesno trajnog slabljenja Turske kao i činjenice da ona zapravo i živi od nesloge i milosti evropskih država. Svjesno je bilo i činjenice da se te sve sile zapravo žele okoristiti slabošću Turske, što je svakako trebalo iskoristiti i jednostavno gurnuti Evropu da počne rješavati "Istočno pitanje".Austrija je znala da se Rusija sprema na rat širih razmjera s Turskom, pa ju je pokušala preduhitriti u odnosu na Bosnu i Hercegovinu. U tom smislu je i ondašnja Europa i hrvatski živalj u našim krajevima, shvatio putovanje cara Franje Josipa Dalmacijom u proljeće 1875. god. Domaći sin, pisac Nikola Buconjić ovako opisuje taj carev prolazak kroz Neum:
     "Bilo je pred podne jednoga dana, kad se opazilo iz Neuma, da niz stranu cestom dolazeć od Metkovića kreće ponajlag nekoliko kočija, sve jedna za drugom uredane. Odmah se znalo, da ono putuje Nj. Veličanstvo kralj(!) s pratnjom. Mudir se brže opremi s pandurima, a binbaša s nekoliko vojnika i desetak momaka od muzike s muzikalnim instrumentima i svi pogjoše dočekati i pozdraviti Nj. veličanstvo. Došav do ceste poredaju se, kako se dolikuje, ni u koga ne bijaše oružja, do li u samog binbaše bješe opasana sablja. Našlo se bješe i 16 seljaka Neumljana, da vide svoga kralja(!) i da mu se poklone. Dogje vrijeme i kočije prikučiše na blizu, a turska ih muzika pozdravi sviranjem austrijske himne. Kad su kočije stanule na odregjenom mjestu, izagje iz kočije kralj i sva njegova pratnja. Kralj stane, a binbaša ga s vojnicima pozdravi  propisanim načinom pozdravljanja turske vojske. Kralj odgovori na pozdrav odignuv malo s glave šešir, a rukovanja nije bilo. Isto je i pratnja njegova na odzdrav odigla šešire s glave. Kralj je govorio sa samim binbašom pomoću trdžumana. Pitao je, ko su oni i kako se zove mjesto i pristanište, na što mu je sve redom odgovarao i kazivao binbaša. Pošto su kraljevi pratioci bili gizdavije obučeni i okićeni, nego li on sam, a pogotovo ne bilo na njemu ni zlatali ni srmali odijela, pa seljaci, koji su podalje stali, nijesu mogli znati, a još manje vjerovati, da bi ono mogao biti kralj, koje je u istinu bio. Da im ipak ne bi umaknuo kralj, da ga ne upoznadu, mahne neki od njih kriomice rukom jednog kočijaša. Došav kočijaš k njima, zamole ga polagano: "Daj nam pokaži, koje je naš kralj(!)?" Kočijaš im reče, da je ono kralj, što je najjednostavnije obučen. Kako li se onda zgledaše u čudu seljani, čisto ne vjerujuć ni samim sebi ni kočijašu, dok ih ovaj zbilja ne uvjeri o zgoljoj istini. Seljani između sebe polagano govorili: "Ama zar kraljevi nose onake obične haljine bez išta na njima; a eno mu pratidžija okićena ramena, vezeni rukavi, a u kralja ništa. Baš pravo čudo". Pred što je htio sjesti kralj u kočije, zapovigje svome adjutantu i on dade svakome momku od muzike po jedan dukat, rekav im, da ih time dariva Nj. Veličanstvo. Nakon obostrana pozdrava i ponovne zahvale sjedne kralj s pratnjom u kočije i krene put Dubrovnika, a binbaša s mudirom, vojnicima, kordunima i seljanima natrag u selo i tabor."
     Deputacije su izazvale bijes turskih vlasti, svi sudionici za koje se znalo pali su u nemilost, a vlasti su počele i s represalijama prema običnom puku. Izvjestitelji pišu: "Od tada umnožiše se progonstva, muke, zulumi, nasilja i svakojake okrutnosti" te "Turci, naše krvopije, kako pomamni lavi, pritrostručivši sulume i okrutnosti, navaljivahu neprestance na nas... silujući nas da dokažemo što je car austrijanski zborio u Metkoviću...". Na pritužbe i žalbe Turci su odgovarali: "Tužite se ćeli vašem (austrijskom caru, o. p) i nek vas on pomogne!"
     Dobivši neko  prešutno odobrenje od Austrije, hercegovački Hrvati su počeli održavati potajne sastanke i dogovore o dizanju ustanka koji je doista i izbio na Krupi u drugoj polovici lipnja 1875. godine. U Neumu je u to vbrijeme stolovao mudir koji se bavi "primanjem i otpremanjem svega, što je trebalo za vojsku". Pred ustanak je to bio " godinama poodmakli Hadži Ahmed efendija", ali vrlo strašljiv čovjek, čim je primijetio komešanje u narodu povukao se u Stolac ostavivši "kordune", pet ljubuških muslimana same. S Krupe dolazi Ivan (Iviša) Konjevod s dvanaest ustaša te ih na miran način razoružaše i otpraviše putem prema Ljubuškom preko Metkovića, zauzeše tabor i mudirovu pisarnu u selu te skidoše barjak s drvenog nosača i poniješe ga sa sobom. "Za njima se odmetnu mnogo Neumljana i drugih seljana".
     Turska je već od početka ustanka uviđala važnost Kleka za snabdijevanje Bosne i Hercegovine, kako ratnim materijalom, tako i novim vojnim snagama. Zato je u vode Kleka stigla njezina regularna vojska na brodovima, ali se nije još usuđivala odlučno iz ovog pravca  ojačavati snage u Bosni i Hercegovini. Austrijske vlasti su imale pravo to i spriječiti, Francuz Charles Yriarte je to evropskoj javnosti početkom ustanka ovako objasnio: "Jedini je mogući prilaz s mora luka Klek, ukliještena u austrijskoj pokrajini Dalmaciji; otomanskim ratnim brodovima je doduše, dopušten ulaz u nju, ali bez dozvole iskrcavanja, osim ako se dobije pristanak austro-ugarske vlade... to je, dakle, zatvoreno more "mare chiuso", kako ga ovdje zovu i... lako je zamisliti da se, u zavisnosti od raspoloženja bečke vlade prema Porti... sasvim odbije..." Austrija je dopuštanjem ulaska brodova i iskrcavanja ratnog materijala i vojske u početku ustanka nastojala dokazati svoju neutralnost u odnosu na događaje u Bosni i Hercegovini jer je u evropskoj i svjetskoj javnosti bila optužena da ih je izazvala i da se podrškom ustanicima miješa u prilike u Turskoj. Tako su u vode Kleka stigle turske lađe s pojačanjima. Tu se 4. kolovoza iskrcalo oko 1.000 dobro naoružanih i opremljenih regularnih turskih vojnika. Uoči Velike Gospe krenuše im bašibozuci iz Neretve ususret te zapališe Brštanicu i Hutovo a na Veliku Gospu pođoše prema Neumu zapalivši Podžablje i Moševiće. Sad je put za snabdijevanje bio otvoren i Turska će ga jedno vrijeme znatno koristiti. Grupa ustanika, njih 20-30, napala je 24. kolovoza tursku jedinicu u Blacima te ranilo nekoliko Turaka.
     Kako na području Neuma nije bilo sukoba, dio je svijeta ostao na svojim ognjištima i turske su ih regularne postrojbe, smještene na lađama "Fetija" i "Savait" smatrali lojalnim. Podigli su dvije velike barake te pozvali obitelji da se u njih sklone od moguće osvete  ustanika. A smještaj je bio užasan, opisuje ga Nikola Buconjić, kasniji pisac povijesti ustanka, koji je i sam bio u tim barakama: "Zbilo se u barakama baba, žena, djece, djedova i svega; sve je puno, mjesta nema, da se sjedne... Gjnusna gamad svake ruke gamtila po tlima, po tijelu i po haljinama... Nema vode ni za piće dosta, a da se o pranju i umivanju  ne govori: Nigdje češlja ni za lijeka, da se kosa očisti od nametne životinje, nego ih napipavaj i vadi prstima, pa bacaj i ubijaj. Majke i žene plaču i jauču: u neke je otišao u ustaše domaćin, u neke sin. Strašno! Užasno!"
     Veći sukobi i krstarenja raznih vojska nagnala su pučanstvo naših sela na izbjeglištvo u susjednu Dalmaciju, u Imoticu, Štedricu, Topolo, Stupu, Ošlje, Smokovljane, Lisac i Točionik. Austrijske su im vlasti dodijelile tzv. "pagu" za uzdržavanje, a blizina njihovih rodnih sela, njiva i ograda davala im je dodatna sredstva za uzdržavanja. I gradački župnik don Mijo Jerinić je izbjegao u Imoticu te išao samo "kadšto iz Imotice u Gradac noseći glavu u torbi". Izbjegli su koliko zbog Turaka, toliko i zbog Crnogoraca koji nisu izražavali puno manju mržnju ni divljaštvo prema Hrvatima. Da kazne Musićevo odstupanje iz ustanka, došlo je do 2.000 Crnogoraca i hercegovačkih pravoslavaca te su temeljito poharali ono malo dobara što je ostalo. Sva su se ta pljačkanja otirala na Turke, međutim sam don Mijo kaže otvoreno: "Dok sam ja čamio po Dalmaciji, Crnogorci su mi opustošili crkvu načinom nedostojnim". I područje Neuma je nekad u ovo vrijeme opustošeno i spaljeno. Engleski dopisnik Stilman piše, prolazeći cestom kroz neumsko područje da, je vidio "pustoš Hercegovine, jer je svaka kuća pored puta bila spaljena".
     Onovremene vijesti i pisma donose tek koncem siječnja 1876. god. izvješća o većim sukobima Musićeve vojske s Turcima. Musić je napao Turke u području Neuma i Kleka i na kopnu i na moru. Prema njegovu pisanju utopilo se 60 a na kopnu poginulo 40 Turaka te 12 ustanika. Do sukoba na Klepovici dolazilo je u više navrata. Računa se da je Turaka bilo oko 2 000, a ustanika samo 350, ali im je sigurno bila prednost poznavanje terena te zasjede u klancima. Dopisnik kaže o bici na Klepovici: "Turaka biloje na svakoga našega 50 i oćerali su jedno 25 Turaka neznamo ali mrtvije ali ranjenije. Klepavica krvava na mnogo mjesta. Od našije samo Nikoli Putici proletila balota kroz robu ali nije prifatila mesa". Musić je s 800 ustaša podigao blizu Neuma logor te ističe: "Od Carine do Metkovića, narod sada sluša mene..."
     "Narodni list" je javio i o bici 14. srpnja "u Gracu kod Kleka" te da je tu uhvaćen Omer juzbaša koji je zapovidio "svojim vojnicima pred 15 dana, da u crkvi rimokatoličkoj uz selu Gracu  oltar poruše, ikone pogaze, fine kamene, svete spomenike polupaju, vatru u svetoj crkvi lože, jedno magare jadne sirotinje raje u crkvi zakolje..."
     Musić je uviđao težak položaj Hrvata i lošu budućnost u suživotu sa susjedima, vješto je odglumio hapšenje da bi otišao u Beč gdje je uvjerio sam vrh države da "ima namjeru pretpostaviti interese svojih suvjernika katolika svakoj drugoj političkoj namjeri". Od tada ga je Austrija svojim ugledom i naše je područje zapravo već oslobošeno, Musić ga zove Vojvodina donja Hercegovina. Kao slobodni teritorij dočekala je odluku Berlinskog kongresa (otvoren je 13. lipnja) da Austrija zaposjedne Bosnu i Hercegovinu.  Prigodom zaposjedanja Bosne i Hwercegovine Musić je pružao znatnu pomoć austrijskoj vojsci sve do granice Crne Gore. Iz brojnih njegovih izjava vidi se da se mislio vratiti svećeništvu, ali su ga nove vlasti izbacile nepravdama iz takta te je prebjegao u Crnu Goru te u Srbiju gdje je umro. Ni drugi vođe Hrvata u ustanku nisu bolje prošli, tako je u  Neumu stradao i njegov vojvoda ikola Putica gdje je i pokopan.
     Austrijske vlasti traže od našeg gradačkog župnika da se i on i narod odmah vrate na svoja ognjišta. Don Mijo objašnjava temeljito stradanje svog puka i ističe kako se već radi na obnovi domova.

9. Novo doba - osnivanje župe Neum

     Austro-Ugarska je ipak bila pretežito katolička zemlja te je njezinim dolaskom ovo područje u svakom pogledu počelo brzo napredovati.  Najveći  napredak je bila izgradnja crkve u Starom Neumu 1901. godine.
     Župu Neum uspsotavio je 1921. god. biskup fra Alojzije Mišić i postao za prvog župnika fra Ciprijana Brkića. Narod nije bio zadovoljan, svoj novi status ocijenili su kao "odcjepljenje od svijeta" jer su Gradac svojim središtem. Nakon nekoliko mjeseci i župnik i narod zaključili su da se župa ugasi, fra Ciprijan je otišao. Ipak sve do konca Drugog svjetskog rata novi gradački župnik vodio je odvojeno matične knjige župa Gradac i župe Neum.

9. Uspostava današnje neumske župe

     God. 1973. biskup dr. Petar Čule zadužio je gradačkog kapelana don Luku Pavlovića da priprema osnutak župe u Neumu.  Tako je biskup dekretom  od 1. veljače 1974. utemeljio župu Neum te za prfvog župnika postavio don Antu Ivančića.
     Jugoslavenske komunističke vlasti nisu bile oduševljene osnutkom župe u Neumu te su je trajno opstruirale na sve moguće načine. Ipak su  29. veljače  1975.  (odnosno 15. siječnja 1976) dodijelile zemljište, ali samo za izgradnju župske kuće. S radovima se započelo tek 1977. godine. Iste godine (29. prosinca) utemeljena je i Općina Neum. Lavovski dio posla pri izgradnji kuće obavio je drugi  neumski župnik don Šime Pavlović što je nastavio treći, don Aleksandar Boras. U njegovo vrijeme i njegovim nastojanjem u Neumu su otvorile kuću 1980. č. s. Služavke Malog Isusa.
     Za crkvu je, nakon mnogo peripetija i intervencija čak i na međunarodnoj razini dodijeljeno zemljište tek 26. srpnja 1983. godine, a 27. prosinca je izdana urbanistička suglasnost. Kamen temeljac blagoslovio je biskup mons. Pavao Žanić još 2. rujna 1983. god. Privremena dozvola za izgradnju crkve izdana je ipak tek 7. svibnja 1984. godine. Trajna dozvola izdana je tek na Božić 1976. godine. Nakon iskopanih temelja zbog nedostatka sredstava na izgradnju crkve čekalo se sve do pred Domovinski rat (1990. god.) kada su do početka rata izvedeni armirno-betonski radovi. Prvo misno slavlje u crkvi slavio je uoči blagdana uzvišenja sv. Križa župnik, a na sam blagdan je u crkvi posvećen za mosatrsko-duvanjskog biskupa mons Ratko Perić kopji je dobio na upravi i trebinjsko-mrkansku biskupiju.
     Poslije završetka Domovinskog rata u Neum je došao za župnika don Ivica Puljić koji je sa svojim kapelanima  i suradnicima(don Josip Galić, Don Slaven Ćorić, don Boško Obradović i don Zdravko ivanković) nastavio s radovima na župnoj crkvi. Uređeno je prostrano dvorište - parkiralište, crkva iznutra dijelom privremeno a dijelom trajno uređena te izvršena priprema za vanjsku fasadu i pokrov crkve.
     Kako su komunističke vlasti  dale nepovoljnu lokaciju za crkvu izvan grada, odmah po završetku Domovinskog rata pristupilo se ideji gradnje crkve u samom središtu Neuma da bi bila u funkciji glavnoj turističkoj grani Neuma: turizmu.

           Izgradnja jedne i druge crkve te drugih objekata može se pratiti na stranici KRONIKA ovog portala.

Tko je Online

Trenutno aktivnih Gostiju: 6 

Statistika

Danas0
Jučer70
Tjedan226
Mjesec2396
Ukupno142157

Site Login